Tako to rade žene 21. stoljeća

Čudesan svijet kazališta rastvorio je svoje biće na otvaranju Festivala svjetskoga kazališta (10–16. rujna) u Hrvatskom narodnom kazalištu. Brazilke su stigle sa svojom verzijom Triju sestara Čehova. Spojilo se nebo sa zemljom, jer u publici je bio Paolo Magelli, koji je s Uršom Raukar, Suzanom Nikolić i Anjom Šovagović postavio taj komad u Zagrebačkom kazalištu mladih uoči 21. stoljeća, za ravnanja Lea Katunarića i s tom se predstavom zaputio u Južnu Ameriku, u Kolumbiju. Tamo su naše glumice na festivalu igrale dva puta tu predstavu u napuštenom pornokinu, po Magellijevu izboru.

Ovaj put iz Južne Amerike, iz Brazila, stiže posve „ženski“ pogled na tri sestre koje slave rođendan i godišnjicu očeve smrti zajedno s publikom i pozivaju je na ples, nude tortom i skrivaju i otkrivaju svoj očaj. Danas, kad je cijeli svijet provincija: „globalno elektronsko selo“, nema se zapravo više kamo otići. Najmlađa se sestra želi domoći Moskve, gdje bi rado upoznala Pussy Riot, sestre joj preporučuju neka se radije zaputi u Tokio ili London. Provalilo je s obiju strana pozornice i to da je Zagreb svojevrsno mjesto čežnje za hrvatske pokrajine i da ubrzo nakon ostvarenja te čežnje Zagreb postaje samo poligon za polijetanje u udaljena mjesta s kartom u jednom smjeru. Brazilke su otvoreno progovorile o korupciji i zakonu šutnje u vlastitoj zemlji, bile su nježne, putene, raskošne, divlje, hrabre i mudre...

Način na koji je predstava ostvarena još je snažniji od same teme. Dio publike prati uživo predstavu s jedne strane željeznoga zastora, a drugi je dio publike u dvorani i gleda film koji ide istovremeno s predstavom s montiranim dodacima. Poslije sat i pol predstave publika mijenja mjesta i Olga, Maša i Irina sada su za jedne filmska projekcija, a za druge kazališna predstava. Kamerman je bitan akter predstave, glumac je i snimatelj, montažer, a glumice i same sebe snimaju... Jesu li zaljubljene u kameru ili kamermana?!

O publici kad je riječ, mogu samo reći da me je stid. U divljem pogonu tri žene i dva muškarca glume sat i pol, potom je pauza u kojoj se publika dobro najede i napije (besplatno), da bi poslije 45 minuta krenula još jednom predstava. Dakle, ansambl ukupno glumi gotovo četiri sata, a dobar dio gledatelja koji je pratio filmsku projekciju u drugom dijelu napustio je dvoranu. Propustili su tako bitne poente predstave, npr. samoubojstvo kamermana Andreja ruskim ruletom... No to je dio predstave, jer glumice ulaze u „kinodvoranu“ uoči poklona na kraju i pitaju „Koliko nas je ostalo?“ Vrijeme radnje i mjesto radnje je sada i ovdje, što često spominju u predstavi. Kazalište je trijumfiralo nad filmom, jer je u drugom djelu sva publika koja je pratila kazališnu verziju ostala do kraja i pljeskala srdačno.

Tomislav Čadež, razbarušeni kazališni kritičar, prihvatio je poziv glumica i sjeo je s njima za stol, jeo, pio, potom su se u scenama plesa i „tulumarenja“ pridružili i ostali, desetak opuštenih i razdraganih ljudi iz publike pokušavalo je ispuniti prazninu i očaj Olge, Irine i Maše...

Davno nisam vidio tako precizno, čudesno erotizirane prizore, s ukusom, mjerom... Kad žena režira, onda erotika nije puka gimnastička akrobacija, nego je posrijedi projekt „naježene kože“! Publika uživo, a potom na filmu prati ljubavni akt... No to se ne da prepričati. Pravo kazalište i pravi film ne mogu se prenijeti u neki drugi medij, pa ni u riječ kojoj vjerujemo. Glazbeni brojevi izvedeni uživo svjedoče o brazilskoj kulturi, o sveprisutnosti ritma i glazbe u svakodnevici. Sve su skladbe otpjevane i odsvirane vrhunski...
No redateljica Christiane Jatahy demonstrirala je i kako je dekonstrukcijom filma i kazališta moguće razobličiti ljudske odnose i ogoliti ih na način na koji to ne može ni literatura ni bilo koja druga umjetnost.

Na Eurokazu imali smo potkraj osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća mnoštvo trupa koje su eksperimentirale s različitim elektronskim medijima u kazalištu. Tada je to bio naglašeni eksperiment. Ovaj postupak koji je trupa iz Brazila pokazala (Cia Vértice de Teatro / Petrobras, koprodukcija Le Centquatre – Paris, Festival temps d’images, Zürcher Theater Spektakel, Secc – Serviço Social do Comércio) nenametljiv je i odigran s lakoćom, kao nešto što se podrazumijeva. Jasno, svi su autori i izvođači srasli i s elektronskim medijem (starim tek nekoliko desetljeća, npr. mobiteli) i s kazališnim medijem, starijim od ljudske pismenosti.

Zanimljivo, u jednom trenutku, na poklonu, publika vidi projekciju iz susjedne dvorane. Magelli, tako, vidjeli smo na platnu, nije pljeskao filmskoj verziji, ali je vrlo snažno pljeskao na kraju četverosatne predstave kazališnoj inačici...

Što ako su otišle u Moskvu? naslov je i pitanje predstave. Od sebe je nemoguće otići. „Što da učinimo da se promijenimo?“, pitaju nas te lijepe, pametne, darovite žene. Ne znam! Ali to je pitanje postavljeno na začudnom portugalskom jeziku, koji kao da je stvoren za pjesnikinje i pjesnike. Za ljubavnike i ljubavnice!